djecak

Proces intervjuisanja

Priprema za intervju

Nakon registracije na web-stranici, učesnik/ca popunjava online pripremni upitnik. Ovaj kvantitativni alat predstavlja opširan upitnik koji se sastoji od oko 200 pitanja sa već ponuđenim odgovorima ili pitanja otvorenog tipa o svakodnevnom životu tokom rata, porodici, uslovima stanovanja (hrani, snabdijevanju električnom energijom, vodom i zemnim gasom), sigurnosti, odlascima u podrum, iskustvu sa granatiranjem i snajperskom vatrom, iskustvu izbjeglištva ili raseljavanja, školovanju, igrama i druženju, hobijima, ranjavanju, gubitku voljenih osoba. Zadatak ovog upitnika jeste da potakne sjećanja kako bi bolje pripremio učesnika/cu za razgovor, te da pripremi voditelja/icu intervjua na životnu priču učesnika/ce, kako bi mogao/la prilagoditi svoj način komunikacije, ponašanje i potpitanja da dobije što više informacija bez da uznemiri ili retraumatizira sagovornika. Praksa Muzeja ratnog djetinjstva je da upitnik bude popunjane 1-2 dana prije obavljanja video intervjua.

Proces intervjuisanja

Proces intervjuisanja podrazumijeva audio-video dokumentovanje (snimanje kamerom u već pripremljenom studiju) svjedočenja i ličnih ispovjesti o iskustvu odrastanju u ratu, primjenom metode oralne historije.

Oralna historija je kvalitativna metoda koja se koristi u etnologiji, arhivistici i drugim naukama za prikupljanje podataka koji se baziraju na ličnim sjećanjima na određeni događaj ili period. Potiče iz oralne tradicije, kada su priče o nekom događaju prepričavane sa koljena na koljeno kroz generacije i tako ostajale sačuvane u narodu. Tokom historije, hroničari su koristili ovu metodu kako bi rekonstruisali, prikupili i zapisali podatke o nekom događaju od lokalnog stanovništva, a kasnije su ga koristili biografi kako bi ilustrirali život poznatih vladara, političara ili vojskovođa. Međutim, tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, metodu su počeli koristiti (i tako popularizirali u socijalnim naukama) aktivisti za ljudska prava i feministice, koji/e su je koristili/e u borbi za ravnopravnost kako bi prikupili priče obespravljenih i potlačenh ljudi, koje su do tada mahom bile nepoznate široj javnosti (Ritchie 2015).

Metoda se sastoji u tome da se sagovorniku/ci dopusti da slobodno i neometano ispriča svoja sjećanja na neki događaj i svoje viđenje tog događaja, na taj način bilježeći proživljeno iskustvo osobe bolje nego bilo koja druga kvalitativna metoda. Prema Janesick (2010:1): “Oralna historija predstavlja kolekciju priča i sjećanja jedne ili više osoba koje imaju iskustvo o događaju iz prve ruke.” Ritchie (2015:1) je definira kao dinamičnu i kreativnu metodu za “prikupljanje sjećanja i ličnih osvrta od historijske važnosti putem snimljenog intervjua.” Na izvjestan način, oralna historija predstavlja “sjećanje o sebi” (Janesick 2015:7).

Obično ima formu razgovora koji se snima diktafonom ili video-kamerom, gdje voditelj/ica intervjua (istraživač/ica) postavlja pitanja otvorenog tipa, na koje učesnik odgovara slobodno i opširno, uz mogućnost da svoja sjećanja komentariše ili izrazi svoj trenutni stav o datom događaju. Iako sagovornik/ca, u principu, može govoriti o čemu želi i dugo koliko god želi, voditelj/ica intervjua po potrebi diskrenim potpitanjima usmjerava razgovor na teme i događaje koji trebaju ostati zabilježeni. Dopuštajući upotrebu kolokvijalnog jezika u pričanju lične priče, a omogućujući istovremeno vremensku distancu od događaja (narativi se obično bilježe više godina nakon događaja), metoda oralne historije pomaže shvatiti kako ljudi prihvataju neki događaj i kakvo mu značenje pripisuju.

Nakon obavljenog razgovora, isti se transkribuje, načini se njegov sažetak, a potom indeksira i katalogizira i odlaže u biblioteku ili arhivu.

Kako bi se osigurala pouzdanost i punovažnost, intervju se mora obavljati prema unaprijed dogovorenim standardima (Janesick 2010, Perks i Thomson 1998, Ritchie 2015).

Metoda oralne historije je predmet kriticizma mnogih skeptika, osobito kada su u pitanju pouzdanost sjećanja i kredibilitet sagovornika/ce. Međutim, činjenica da je oralna historija podložna biasu u smislu subjektivnosti naracije je, zapravo, poželjna u socijalnim naukama, gdje se zapravo istražuje upravo lični doživljaj viđenog kao dio proživljenog iskustva.

Kako će se osoba sjećati nekog događaja zavisi od mnogo faktora, kako unutrašnjih, tako i vanjskih. Najvažniji od svih jeste inicijalna percepcija događaja, odnosno koliko je osoba bila u stanju u tom trenutku jasno i objektivno posmatrati događaj i razumjeti sve što se oko nje dešava, te koliko je bila emotivno angažirana u događaju – da li je bila glavni akter ili posmatrač. Dvije različite osobe mogu ispričati dvije potpuno različite priče o jednom istom historijskom događaju, jer su ga doživjele na potpuno drugačiji način. Važno je napomenuti da čak jedna ista osoba može u različitim periodima svog života dati dva potpuno različita iskaza o nekom događaju. Sjećanja su po svojoj prirodi podložna distorzijama – što je više vremena proteklo od događaja, što je više detalja o događaju ili dijelova događaja palo u zaborav, to je veća šansa da se sa stvarnim sjećanjima na događaj iskombinirala fantazija, informacije koje je osoba saznala iz nekog drugog izvora, te informacije o događaju koje su dio politički oblikovane kolektivne memorije. Obično sjećanja na dramatične događaje ili događaje koji su na neki način promijenili život te osobe, a koji su bili praćeni jakim emocionalnim reakcijama, ostaju fiksirana mnogo čvršće i traju mnogo duže u svojoj originalnoj formi od sjećanja na uobičajena svakodnevna dešavanja. Mnogi ljudi se sjećaju nemilih događaja vrlo jasno i spremni su da govore o svojoj patnji, poniženju ili gubicima. S druge strane, mnogo je sagovornika/ca koji o bolnim stvarima ne mogu ili ne žele pričati, svjesno ili podsvjesno, insistirajući neprestano samo na pozitivnim aspektima sjećanja. Također, godinama kasnije, mnoga sjećanja mogu poprimiti nostalgičnu notu, osobito sjećanja na događaje iz mladosti (“dobra stara vremena”). Zbog toga, ukoliko se želi dobiti historijski jasan podatak, potrebno je skupiti značajan broj svjedočenja, kako bi se mogla dobiti kompletna slika o nekom događaju (Ritchie 2015).

Važni primjeri primjene oralne historije su projekt Stivena Spilberga Shoah Visual History Archive na Univerzitetu Južne Kalifornije – Institut Shoah fondacije, 9/11 projekt oralne historije i Uragan Katrina projekt oralne historije koji su dokumentovali lične priče svjedoka i njihovih porodica koji su preživjeli Holokaust, jedanaesti septembar u New Yorku i uragan Katrina u New Orleansu (Janesick 2010). U našoj zemlji, Cinema for Peace je dokumentovao preko 1000 svjedočenja Srebreničana koji su preživjeli genocid (Cinema for Peace 2011), dok je u susjednoj Hrvatskoj Centar za suočavanje sa prošlošću Documenta aktivan u prikupljanju video-svjedočenja preživjelih Drugog svjetskog rata i nedavnog rata 1992–1995 (Documenta 2015).

Prednost metode oralne historije jeste sposobnost da, kroz naraciju, dokuči proživljeno iskustvo osobe. Na koji će se način osoba prisjetiti događaja u toku intervjua u mnogome zavisi od načina na koji će pitanja biti postavljena. Zbog toga je ekipa Muzeja ratnog djetinjstva, u kojoj su učestvovali antropolog, historičar, ekspert za prava djeteta, te tim psihologa, dugo i pažljivo pripremala set pitanja / tema o kojima će se razgovarati tokom audio-video intervjua. Pitanja / teme obuhvataju sljedeće: život sada, život prije rata, sjećanja na početak rata, iskustvo raseljavanja / izbjeglištva, uslovi stanovanja (opskrbljenost vodom, električnom energijom), hrana i namirnice, sigurnost, iskustvo sa granatiranjem i snajperskom vatrom, porodični život, druženja i simpatije, škola, hobiji, igre, iskustvo sa UN-ovim vojnicima i stranim novinarima / humanitarnim radnicima, ranjavanje, lični gubici, najznačajniji događaji (lično za osobu) u ratu, završetak rata, način na koji je djetinjstvo u ratu uticalo na kasniji život, način na koji osoba doživljava druge konflikte u svijetu trenutno.

Proces intervjuisanja se vodi u skladu sa etičkim postulatima koje je propisala Američka antropološka asocijacija (AAA 2009). Svi učesnici/e prije ulaska u studio moraju potpisati informirani pristanak (Izjavu o doprinosu), kojom se regulišu prava na snimljeno audio-video svjedočenje i ustupanje ličnih predmeta / fotografija / dokumenata.

Sve istraživačke aktivnosti Muzeja ratnog djetinjstva se obavljaju uz supervizuju psihologa educiranih za traumu iz Udruženja PSIHOLAB (Lejla Smajić-Hodžić, Ajsela Bučan-Varatanović, Belma Žiga). Voditelji/ice intervjua su obučene od strane tima Psiholaba adekvatnim vještinama za komunikaciju sa učesnicima, te za ponašanje i reagovanje u emocionalno zahtjevnim situacijama i zaštitu od sekundarne traumatizacije. Tri psihologa iz tima Psiholaba su na raspologanju za krizne intervencije tokom cijelog procesa prikupljanja dokumentacije i snimanja audio-video svjedočenja.


 

Cinema for Peace Foundation
2015 Web site Cinema for Peace, Electronic document, http://cinemaforpeace.ba/en/testimonies

Center for Dealing with Past Documenta
2015 Web site Documenta, Electronic document, http://www.documenta.hr/hr/naslovnica.html

Janesick, V.J.
2010 Oral history for qualitative researcher: choreographing the story. New York London: The Guilford Press

Perks, R and A. Thomson, eds
1998 The Oral History Reader. London: Routledge

Ritchie, D.
2015 Doing oral history. New York: Oxford University Press